Miroslav Matejaš 🌵 · @SilverSpace
17th Dec 2013 from TwitLonger
Jako dobar tekst: izvor internet
Krajem tjedna Hrvatska će, dakle, postati žalosnom žrtvom institucionalnog nasilja nad njenim temeljnim pravnim aktom jer će SDP-ovo silovanje Ustava dosegnuti svoj vrhunac. U ime zaštite jednog ubojice Milanović će ubiti pravnu državu kao takvu jer promjena Ustava koja se upravo odvija prema premijerovom osobnom kapricu i nije ništa drugo nego teško ubojstvo prava i procedure, demokracije i uređenog društva, zdravog razuma i dostojanstva parlamenta. I to ubojstvo zasigurno nikada neće otići u zastaru.
Nije, naravno, u pitanju samo Perković zbog kojega je sve počelo, iako je prvotna namjera se Ustav promjeni kako bi se od krvavo zasluženog progona štitio jedan stari udbaš sramotna da sramotnija ne može biti. No, strah od procesa koji bi se u Njemačkoj sigurno vodio kao suđenje komunističkom zločincu i pokušaj da se postupak, ako ga već mora biti, smjesti u kontrolirano okružje hrvatskog pravosuđa kao nekakvo teško ubojstvo koje nije ni na koji način povezano s politikom, a još manje s pravnom prethodnicom SDP-a, komunističkom partijom, motivirao je Milanovića da otvori burzu na kojoj je svatko za glas ili dva mogao tražiti da se u Ustav ubaci što mu drago. A da bi se cijelim procesom još više narugao državi koja mu ionako beskrajno ide na živce, za gaženje procedure angažirao je tipa koji se u tom poslu snalazi kao slon u staklani (svaka je sličnost ove prispodobe sa stvarnim osobama posve slučajna).
Dakle, što imamo nakon mjeseci tijekom kojih se izvjesni Grbin brutalno iživljavao nad ustavnim stručnjacima, profesorima ustavnog prava, drugim uglednim pravnicima, saborskim zastupnicima koji ne misle kao on, pa na koncu i nad samim predsjednikom države kojega je otepao kao da otresa pepeo s cigarete, sav ustreptao i ustrajan u namjeri da zadovolji svog šefa?
Kao prvo, nemamo ono što je bio temelj svake promjene Ustava do sada – nedvosmislen koncenzus o tome da su promjene nužne, odnosno da postoji jasno izražena potreba da do njih dođe, jednako tako i najveća moguća usklađenost političkih snaga u zemlji oko okvira u kojima se će te promjene dogoditi i na koncu dogovor o konačnom tekstu članaka koji se mijenjaju ili ulaze u Ustav. Znači, potreban se broj glasova u parlamentu temelji na postizanju sporazuma o cijelim tom konceptu koji je definiran na početku procesa ustavnih promjena.
A kako to radi SDP? Onako kako zakone doživljava njihov predsjednik koji je javno rekao da će ih mijenjati zato što to može. Pa tako i Ustav mijenja na način da si osigura da to može, ne na način da oko svoje ideje okupi dostatan broj stranaka i zastupnika, nego da svima njima ponudi da ako će podržati ono što je njemu bitno, mogu dobiti njegovu podršku za ono što je njima bitno. Nema općeg jasnog cilja, nema jedinstvene ideje, koncepta i vizije što se želi postići, ima tek pojedinačnih stranačkih i osobnih interesa koji će biti ubačeni u Ustav kao povrće u juhu.
I nije ovakim nakaradnim pristupom tako ozbiljnom poslu Milanović poremetio samo pravnu, nego i političku ravnotežu promovirajući strančice s nekoliko zastupnika u snage koje mogu mijenjati Ustav ne tako da daju podršku predloženome, nego da u Ustav ucjenom ugrađuju ono što definiraju kao svoj politički cilj. Postoji, naime, jasan razlog zašto je demokratskim društvima zastupljenost stranaka u parlamentu, a time i njihov utjecaj na donošenje Ustava , zakona i drugih akata, uvjetovana izbornim rezultatom i brojem birača koji im daju povjerenje. To je osigurač da minorne političke snage ne mogu nametati odluke koje su suprotne idejama koje prihvaćaju birači parlamentarne većine. Pri tomu nije bitno što su laburisti u Ustav ugurali odredbe o referendumu (koje SDP nije spominjao i deklarirao kao svoj cilj ustavnih promjena) i što je HDSSB ubacio tzv. regionalizaciju (koju SDP nije spominjao i deklarirao kao svoj cilj ustavnih promjena), dakle, ideje koje kao takve ne moraju biti loše same po sebi.
Loše je to što o njima nije postojala nikakva javna rasprava, iako nominalno mogu imati dalekosežne posljedice. One u Ustav ulaze kao isključiva posljedica trgovine glasovima, jednako kao i članci za zaštitu Perkovićevog lika i djela. Zanimljivo je pri tomu da se čak ni podupiratelji ustavnih promjena nisu ni na koji način izjašnjavali o onom dijelu promjena kojih ih se izravno ne tiče, i samim tim otvoreno su pokazali da ih u ideji promjena Ustava ne veže ništa do promjene same.
Ustav će, znači, doživjeti promjene koje ne samo da ga neće učiniti boljim za hrvatske građane, nego će ga dezavuirati u svakom mogućem smislu. Na žalost, kao i u mnogim drugim segmentima djelovanja ove i prethodne Vlade, i ovi će postupci proizvesti posljedice koje će društvo godinama sanirati. Hrvati su, kako se to zna reći, čekali državu od stoljeća sedmog, ratovali su četiri godine da ju obrane, i kada su napokon uspjeli, posvetili su se tomu da malo po malo uništavaju sve temelje njene državnosti.